Priče iz davnina

“Priče iz davnine” zbirka je priča naše najpoznatije autorice bajki Ivane Brlić Mažuranić. Mnoge od njih ostale su u divnom sjećanju brojnih generacija upravo zbog svoje originalnosti, ljepote i svevremenskih pouka. Zbirka je prvi put izdana 1916. godine i već je tada postigla nevjerojatan uspjeh. Prvo izdanje sadržavalo je šest priča, a u drugo izdanje, koje je tiskano 1926. godine, dodane su još dvije priče – “Lutonjica Toporko i devet Župančića” i “Jagor”.

Ivana Brlić Mažuranić bila je toliko značajna spisateljica svog vremena da je zbog svojih književnih radova, među kojima je i ova zbirka, čak četiri puta predložena za Nobelovu nagradu za književnost. Uz to, bila je prva žena primljena u Akademiju znanosti i umjetnosti i svojim magičnim bajkama zaradila je nadimak “hrvatski Andersen”, a kasnije i “hrvatski Tolkien”.

U svojim bajkama Ivana Brlić-Mažuranić je svojom maštom kombinirala realne i nestvarne događaje. U djelima je uspješno kombinirala opise prekrasnih krajolika, maštovite radnje i fantastične likove, a sve kako bi prenijela važne životne poruke. Ove priče govore kako uvijek treba stremiti istini, prikazuju jačinu i bezgraničnost majčine ljubavi, ljubav i povezanost među braćom, veličinu nečijeg srca bez obzira na veličinu tijela, prikazuju i pohlepu i neumjerenost, naglašavaju važnost čistog srca, hrabrosti, ljubavi, a osuđuju zloću, pohlepu, koristoljublje i osvetu. Sve to opisano je na nevjerojatno slikovit način.

Ivana Brlić Mažuranić bila je nevjerojatan pripovjedač. Znala je jezikom prikazati nevjerojatne svjetove, ali s dovoljnom umjerenošću iskaza da sve bude shvatljivo, nekomplicirano i jasno čak i najmlađim čitateljima. Njezine priče jednako su jednostavne, koliko i duboke. Mogu se tumačiti na nekoliko razina, tako da su zanimljive i starijim čitateljima. Sve to govori o njenoj velikoj pripovjednoj snazi.

Inspiraciju za svoja djela Mažuranić je tražila u slavenskoj narodnoj, odnosno usmenoj književnosti. Tako prenijela je naše stare legende, mitove i lokalne priče na jednu svjetsku razinu, poslala ih je van u svijet, budući da su joj djela prevedena na gotovo sve velike svjetske jezike, koji uključuju i kineski, japanski, perzijski, hindi, pa i one manje poznate, poput bengalskog. Zbirka je prevedena čak i na esperanto.

“Priče iz davnine” sadrže neke od njenih najznačajnijih i najpoznatijih priča, kao što su “Šuma Striborova”, “Regoč”, “Ribar Palunko i njegova žena” i mnoge druge. U njima se spominju likovi otprije poznati iz balkanskih narodnih priča ili legendi, kao što su Regoč, Stribor, Tintilinić, Potjeh, Palunko i mnogi drugi. Oni su važan dio ne samo naših bajki, nego i kulturne baštine.

Jednog dana djed pošalje unuke u šumu gdje su vadili med da pogledaju jesu li pčele prezimile i izlaze li iz zimskog sna. Bilo je jutro i sunce još nije izašlo pa su dječaci, uplašeni od strane tišine i mraka krenuli dozivati Svarožića da izvede sunce. Svarožić im se ukazao i odlučio im pokazati svijet te im govori kako im je suđeno da ostanu uz djeda sve dok mu ne vrate svu ljubav i nestane. Tu scenu promatrao je Bjesomar, vladar šumskih bjesova, koji je mrzio njihova djeda jer je zapalio sveti oganj od kojeg je on kašljao.

Bjesomar odabere tri šumska bijesa koji su morali dokučiti kako preko unuka nauditi Vjestu. Kad unuci krenu prepričavati djedu što su vidjeli pojave se bjesovi i šapnu im što da kažu. Marun i Ljutiša su ih zbunjeni poslušali, ali Potjeh nije. Marun reče kako će biti najbogatiji među braćom i bijes mu se sakrije u torbu, a Ljutiša da će biti najsilniji i bijes mu se sakrije u njedra.

Jedino se kod Potjeha bijes nije sakrio jer on nije lagao djedu. Bjesomar ponovno naredi bijesu da se pobrine za Potjeha kako se ne bi sjetio istine. Ljutiša i Marun, pod utjecajem bjesova, počinju lutati gorama i dolinama. Potjeh ostaje tri dana uz djeda pa odluči otići u goru i ostati tamo sve dok se ne sjeti istine.

Na putu ga zaskoči bijes i Potjeh ga pogodi kamenom u nadi da će ga ubiti, ali ne uspije jer su mu na mjestu udarca narasla još dva roga. Potjeh se smjesti kraj zdenca, ali i tamo ga je slijedio bijes i maltretirao ga je. Bijes pozove druge bjesove da mu pomognu u njegovu poslu. Potjeh ih uspije zatvoriti u zdenac, ali zbog silne buke koju su radili ih pusti te su pobjegli u goru, a s njim je ostao samo onaj prvi bijes. Oni se naviknu jedan na drugoga i Potjeh provede prvu godinu kraj zdenca.

Djed je živio s druga dva unuka koji nisu marili za njega i odlučili su ga se riješiti zapalivši njegovu kolibu. Djed nije mogao izaći iz kolibe jer su ju unuci klinom zatvorili pa je sjedio unutra čekajući smrt i žaleći što nije posljednji put vidio Potjeha. Svarožić se ukaže Potjehu i kaže mu da je trebao ostati uz djeda. Potjeh se odluči vratiti njemu, ali kad se pokušao umiti pao je u zdenac i utopio se. Bijes se prvo raduje, ali se onda rastuži jer se naviknuo na život uz Potjeha daleko od Bjesomara i drugih bjesova. Ljutiša i Marun su naišli kraj zdenca dok je bijes plakao i njihovi bjesovi onda iskočiše iz torbe i odnesu bijesa k Bjesomaru.

Kada su unuci ostali bez bjesova shvatili su što su učinili i krenuli su spasiti djeda. Djed je preživio i zamoli unuke da ga odvedu na mjesto gdje je Potjeh umro. Na kraju su došli do Svarožićeva dvora gdje su na stepenicama ugledali Potjeha kako plače. Tko god je sagriješio nije mogao ući u dvor pa tako ni Potjeh jer je ostavio djeda.

Djed je tada umro za Potjeha, došao do njega, primio ga za ruku i odveo ga u dvor gdje su ih dočekali Svarožić i gosti. Ljutiša i Marun su se vratili na krčevinu gdje su živjeli i nikad više nisu mogli naći put do dvora. Oni su odgajali sinove i unuke te su prenosili sveti oganj s koljena na koljeno tako da se Bjesomar zauvijek gušio od svetog dima. Bjesomar je dao trojici bjesova odrezati rogove, ali to nije izbrisalo sramotu njegove vojske zbog neuspjelog zadatka.

 Glavna ideja bajke je veliko prijateljstvo koje ne poznaje granice. Pokazuje se da unatoč velikim razlikama, baš kao što su one između Regoča i Kosjenke može doći do velikog prijateljstva. Upravo su se ova dva lika brinula jedno za drugo i pomagala su koliko je to god bilo potrebno.

Bajka “Regoč” se smatra poučnom jer s jedne strane želi pokazati što sve može uzrokovati nesloga, a s druge strane uči o velikim vrijednostima kao što je prijateljstvo. U bajci se cijelo vrijeme suprotstavljaju dvije velike sile: s jedne strane je ljubav kao jedna od najvećih vrijednosti i koja predstavlja dobro, a s druge strane je mržnja kao sve ono loše.